Je li Omnibus ubio ESG? Ne, održivost će ubiti Omnibus.

Pažnju medija je nedavno privukao jedan od sve brojnijih izvještaja međunarodnih financijskih institucija koji naglašavaju važnost društvenih, okolišnih i upravljačkih kriterija, govoreći pritom implicitno: “Omnibus who”? 

Ambicije Europskog zelenog plana brzo su donijele regulatorni okvir koji bi omogućio da ulaganja u Europi zaista odu onim projektima koji, radeći na klimatskoj tranziciji, omogućavaju ostvarenje barem jednog bitnog cilja (možda bolje rečeno, sna) tog plana, onog o Europi kao klimatski neutralnom kontinentu do 2050. godine. No jednako tako brzo, mišljenja nekih bivših premijera ukoričena u izvještaje uz razna globalna događanja i tko zna kakve sve (ne samo) briselske igre doveli su do brzog predomišljanja oko tog regulatornog paketa, usmjerenog prije svega na izvještavanje o održivosti pa onda posljedično i na ESG informacije dostupne ulagačima. Nameće se pitanje: hoće li zaustavljanje sata značiti i zaustavljanje implementacije kriterija održivosti u poslovanje europskih kompanija? 

Ako se pita financijske institucije, ne. 

Ne pita regulativa, pita ulagač

Gorespomenti najveći svjetski državni investicijski fond, Norges Bank Investment Management, koji upravlja imovinom od preko 1,5 bilijuna eura i ima udjele u preko 9 000 kompanija, ne zeza se kad kaže da i dalje ne misle ulagati u one kompanije koje ne iskažu jasnu odgovornost uprave za održivost, znanstveno utemeljene ciljeve za klimu i prirodu, ne provode procese dužne pažnje te transparentno ne izvještavaju, po mogućnosti prema ESRS-u. 

Trošak prijelaza na niskougljično gospodarstvo za fond doista može biti skroman s obzirom na pad troškova zelenih tehnologija. Međutim, vjerujemo da su učinci fizičkog klimatskog rizika na fond možda ozbiljno podcijenjeni. Kako bi to potkrijepili, uveli su novi interni model, kojim su procijenili da je sadašnja vrijednost očekivanih gubitaka od fizičkog klimatskog rizika na njihovim američkim vlasničkim ulaganjima 19 % prema scenariju zagrijavanja od 3°C.

Morgan Stanley pak nedavno objavljuje istraživanje u kojem navodi da se interes za održiva ulaganja ne smanjuje; čak 88 % ulagača u svijetu ga pokazuje, uključujući gotovo sve anketirane investitore generacije Z (99 %) i milenijalce (97 %). Uz to, 59 % globalnih investitora izjavilo je da planiraju povećati alokacije za održiva ulaganja tijekom sljedeće godine. Glavni razlog koji su naveli bio je očekivani povrat ulaganja, pri čemu 24 % investitora kaže da planiraju povećati alokacije jer su sigurniji da održive opcije nude usporedive ili bolje prinose.

A gdje su tek EIB, Svjetska banka i druge institucije kojima ovi kriteriji za donošenje odluka o financiranju nisu pali na stol sa Zelenim planom?

I što onda, reći će neki, meni nisu važni ovi izvori financiranja…

… ja mogu po svom i sad se ne moram gnjaviti izvještavanjem (a zapravo, potencijalno bolnim zadiranjem u svoj poslovni model). Ili bar ne još. 

Ali kako ćemo upravljati kaosom?

Premda su izvještaji postali vidljiva točka priče o korporativnoj održivosti, oni nisu njena poanta. Sva ova komunikacija financijskih institucija i ulagača upućuje na to da je u temelju svega upravljanje rizicima, odnosno odabir poslovnih modela koji će biti otporni – ili barem otporniji – na sav okolišni i društveni kaos u kojem živimo. Prava svrha upravljanja koristeći filter održivosti nije izvještavanje, nego dokazivanje da poslovno vodstvo razumije:

• rizike koji dolaze iz sve kompleksnijeg okruženja, klimatskih promjena, regulatornih zahtjeva, očekivanja potrošača
• prilike koje propušta jer nije spremno transformirati način na koji posluje,
• slijepe točke koje se kriju u lancima vrijednosti (posebno uzvodno), a koje mogu ugroziti reputaciju ili financijsku stabilnost (a često i oboje)

Bez obzira na to kako će se Omnibus rasplesti, kompanije koje će iz ove priče izaći kao pobjednici nisu one s najljepšim izvještajem, nego one koje:

• znaju što rizici znače za poslovanje u cijelom lancu vrijednosti,
• razumiju društvene rizike i kako ih spriječiti,
• povezuju mjere održivosti s bonusima, KPI-jevima i korporativnim ciljevima,
• imaju i koriste kvalitetne ESG podatke za planiranje i donošenje odluka.

Drugim riječima, one koje održivost ne tretiraju kao još jedan izvještaj, već kao okvir za upravljanje kompleksnim, međusobno povezanim rizicima. 

Ako vam je održivost dosad bila samo izvještajni projekt, možda se osjećate izgubljeno u pravnoj nesigurnosti koju sve veći broj omnibusa u nastajanju stvara. Ali ako ste je shvatili kao alat za bolje vođenje poslovanja u nesigurnom svijetu, nećete se osvrtati na to hoćete li nešto morati ili ne kako biste se uskladili s regulativom, nego ćete je željeti. Uostalom, želja za postignućem je snažniji motivator za postizanje uspjeha od izbjegavanja sankcija.